Otpio je veliki gutljaj piva, ponovo mu je zafalila cigara, valjda mu je i dim iz lule otvorio apetit za duvanom. Baš mu je falilo da duboko udahne neku finu aromatičnu cigaru i da je propusti kroz nozdrve, pomislio je uh, kako bi to bilo lepo. Ponovo je uputio svoj pogled ka reci i svetlima koja su se prelamala u njoj, bio je u pravu ovaj gorostas sa Grenlanda, imao je Beograd svojih čari.
Eto baš večeras nikad nije bio lepši, mada i ovo pivo koje je uzeo je doprinosilo toj slatkoj maloj čari koja se rađala u njegovim mislima.
Taksi je stao ispred njegove zgrade. Iz njega su polako izlazili momak i devojka, ljubili su se i nisu obraćali previše pažnje da li ih neko gleda ili ne. To mu je čak pomalo bilo i slatko, setio se sebe kakav je nekad bio. Njih dvoje su brzo ušli u susedni ulaz i nestali u tami hodnika, dok je dizel motor taksija ravnomerno brundao i nestajao iza kružnog toka. Kako se buka pojavila, tako je jednostavno i brzo nestala, ponovo je ostao sa svojim mislima i razmišljanju biti iskren ili ne.
Izvukao je telefon iz džepa i pogledao koliko je sati, još koji trenutak do prvog sata novog dana. Kako je otključao ekran tako mu se pojavilo malo pisamce na displeju. Pogledao je, video je da stiglo od nje, otvorio je poruku i pročitao: „Hvala na podršci, danas si bio divan, ali neću slati tekst u redakciju. Volim te!
Odahnuo je, sve brige su odjednom nestale. Bio je srećan zbog toga. Ipak je dobro postupio što je malo odugovlačio sa zvanjem, plus lagao je, a i ispao pozitivac, baš mu je bilo milo, skoro pa je bio ponosan na sebe. Poslao joj je veliko srce i vratio telefon u džep.
Ispio je čašu piva na iskap i dok se ladna tečnost lagano spuštala duboko je disao. Tek sad nakon svega čuo je snažnu buku iz pravca terase od preko puta, beli medved je zaspao dubokim snom i počeo junački da hrče.
Nasmejao se, setio se nekadašnjeg stanara koji je živeo sprat ispod, mrkog medveda iz Soko‘ca. Uh što je taj znao da testeriše, mada nije bio siguran da li baš ovako snažno kao njegov rođak sa Arktika.