Izvukao je svoj novčanik i otvorivši ga video je lepu, svežu, skoro nekorišćenu novčanicu od pet gibraltarskih funti. Stavio ju je na sto. Nije bilo logike, ali mnogo toga čudnog mu se od jutros dogodilo, tako da je odlučio da se preterano ne obazire. Stariji gospodin, uposlenik tajne policije pogledao je novčanicu i privukao ju je sebi. Skinuio je jedne naočare i iz džepa izvukao druge, što je i sam rekao za blizinu. Pogledao je novčanicu i krenuo da sriče serijski broj, izvukao je malu beležnicu i sa minijaturnom grafitnom olovkom je upisao brojeve.
Sad vam je vraćam. Dobio sam šta sam želeo. Zbogom!
Zbogom i vama.
Gledao je u leđa siluete tog starijeg gospodina. Ponovo je stavio šešir na glavu i ubrzo nestao.
On je primakao šoljicu kafe ustima i uzeo prvi gutljaj. Prilično se već o’ladila. Ponovo je pomislio, baš čudan dan. Uzeo je i čašicu sa rakijom i ispio ostatak. Baš mu je prijala. Naručio je još jednu.
Mogu li da platim?
Naravo gospodine. Sa ovom drugom rakijom, sveukupno pet gibraltarskih funti.
Kako bre sad gibraltarske funte, što nije u dinarima račun.
Nova fiskalizacija, šta ćete - nasmejao mu se konobar.
Izvolite - pružio mu je novčanicu - za bakšiš nemam.
Nema veze gospodine, bitno je da je račun plaćen, ja ionako ne volim kad gosti osete potrebu da nam ostave koju funtu više. To je nekako degradirajuće za moju profesiju.
Ustao je sa stolice i krenuo svojim putem. Okrenuo se ka izlogu obućarske radnje. Video je svoj odraz u njemu, ali to nije bio on. Tek sad je shvatio. Pomislio je, šta sam to shvatio. Pa da, probudio sam se u tuđem telu, odavno mi se to nije desilo. Ponovo se pogledao u staklu od izloga, nije bilo loše, bio je zadovoljan. Bolje je nego prošli put. Mnogo bolje, nego samo se pitao dokle li će to trajati.