Izvadio je novac i uzeo neke dnevne novine i flašicu vode. Englez sa Gibraltara mu se zahvalio i nakon još nekog trenutka su se razišli. To mu se često dešavalo, upozna nekog, taj neko bude mu i simpatičan, porazgovaraju i onda jednostavno ti ljudi nestanu iz njegovog života. Valjda je, uvek bi pomislio, to nešto sasvim normalno. Mada bilo bi mu uvek pomalo žao.
Okrenuo se, pred očima mu se pojavila njegova omiljena kafanica. Seo je i od dobro poznatog konobara naručio komplet, kafa, rakija, ratluk, uvek za njega sa orasima i mala čaša vode. Nagnuo je prvi gutljaj lepe, mirišljave šljivovice, kad je za njegov sto seo stariji čovek, obučen u tamno sivo odelo. Spustio je šešir na sto i gledao u njegovom pravcu.
Umalo da vas izgubim!
Gledao je zabezeknuto, spustio pogled ka šeširu, pa podigao i gledao ga u oči - A ko ste vi?
Tajna policija!
Kakva sad tajna policija. Nikad čuo za vas.
Zato se i zovemo tajna policija da niko ne bi čuo za nas.
I šta radite, šta je vaš posao?
Pa pratimo vas i vama slične.
Da li ste me i jutros pratili?
Uhhhh, primetili ste me. Molim vas nemojte to da prijavite mojim nadređenima.
Toliko mogu da vam učinim, ali zašto mene pratite?
Pa sumnjivi ste!
Ja! Pa sumnjiv! Pobogu čoveče, zbog čega?
Danas ste se sastali sa britanskim špijunom, koji vam je dao jednu novčanicu. Treba nam serijski broj te novčanice.
Sad sam sreo jednog turistu. Čovek mi je ponudio novac, ali sam to odbio. I kako ste znali da ću se sresti sa njim. Pa ja ga ni ne poznajem.
Dragi gospodine, zato i jesmo tajna policija. Mi sve znamo.
Ali kako?
Ma nema tu mnogo filozofije, to je jednostavno tako. Ni ja ne znam šta da vam kažem, samo dobijem nalog i krenem da pratim.
Ja nisam uzeo novčanicu. Nisam mogao da prevarim čoveka. Ona vredi šeststotina dinara, a on mi je nju nudio za stotku. Bilo mi je neprijatno.
To je lepo od vas, ali ta novčanica od pet gibraltarskih funti se nalazi u vašem novčaniku. Slobodno proverite.