Kada govorimo o zlatnom dobu srpske književnosti i diplomatije između dva svetska rata, oči javnosti najčešće su uprte u olujni nemir Miloša Crnjanskog ili raskošni, aristokratski sjaj Jovana Dučića. Međutim, temelje onoga što će postati prepoznatljivi stil jugoslovenske diplomatije u Večnom gradu postavio je čovek koji je bio sušta suprotnost salonskoj pompi i političkoj galami – Milan Rakić. Dok je Dučić šarmirao dvorove, a Crnjanski iz senke beležio propast Evrope, Rakić je u Rimu vodio tihu, duboko dostojanstvenu i nadasve tešku diplomatsku borbu. Sa diplomatskim frakom koji mu je stajao prirodno, kao nasledni deo porodičnog identiteta, i sa pesničkom dušom duboke misaonosti, on je u samom praskozorju Musolinijeve diktature pokazao kako se kulturom i intelektom brani integritet sopstvene zemlje. Za razliku od mnogih svojih savremenika koji su do diplomatskih visina morali da se probijaju kroz balkansko blato i političke kul...
- Očekivao sam Vas tek sutra, ipak posle duge vožnje potrebno je malo odmora. Mada, vidim da ste nasmejani, nadam se da je put za Ohrid bio koristan. - Naporno, ali kao što ste rekli, klupko je krenulo da se odmotava. - Ataše Kurbanov vam je bio od koristi? - Možda, videćemo. Očekujem Dušana da se javi. Pokušavala sam da ga dobijem, ali je nedostupan. - Siniša je sa njim, biće sve u redu. Da li je između Vas dvoje sve kako valja? Niste odavali utisak da Vam je previše drago što se vraća, da Vam je stalo do dragog Armenskog. - Sa Dušanom je sve u redu - zarumenela se - ali ipak malo se brinem, on sve prilično bezbrižno shvata, lakomislen je. - Dobro je što se brinete za njega, ali naš momak je sve, samo ne lakomislen. - Ja njima na noge ne bih smela da idem. Moskva je velika, opasna, a on je na nepoznatom terenu. ...