Žurno koračajući ušao je u zgradu nekadašnje Stare kasarne, u kojoj je već godinama bio smešten bitoljski muzej. Monumentalnost te zgrade, njen istorijski značaj, kao u ljudi koji su nekada u njoj boravili su upotpunjavali estetski izgled ove prelepe građevine. Debeljuškasti gospodin je protrčavao pored spomen-sobe Mustafe Kemala Ataturka kad ga je kolega zaustavio. - Vasilevski, javite se direktoru. Čuo je da sutra putujete za Ohrid, najverovatnije nešto želi od Vas. Zastao je, nije očekivao da će danas morati da se zadržava na poslu. Sve obaveze je prebacio za sledeću nedelju, nije znao šta može da očekuje. Žurno je krenuo u svoju kancelariju po dokumentaciju koju je sutra planirao da ponese u Ohrid i da produži do direktora. Otključao je stočić, koverta je bila dobro zalepljena i krenuo je ka kabinetu. - Uđite, Vasilevski, čekaju Vas već više od pola sata - rekla je...
Počela je da vrišti. Bila je uplašena, bila je usamljena. Još jutros je bila u svojoj kući, sa svojim roditeljima. Majka ju je tešila, dok je otac, kako samo očevi znaju gledao je suznih očiju iz kojih je isijavala ljubav prema svojoj jedinici. Plašila se, morala je da ide u bolnicu, na preglede koji su trebali da traju narednih nekoliko dana. Prvi put je trebala biti bez roditelja, prvi put se odvojiti od njih, prvi put su joj rekli da je bolesna, nije do tada znala šta to znači. I sad odjedanput, majka ju je pakovala, spremala za odlazak u bolnicu i ostanak dve ili tri noći bez nje, bez njenog zagrljaja, bez očeve priče za laku noć i onog poljubca, zbog kog je volela buditi se. Velika prostorija, sa još većim prozorima, čudan miris sa kojim se do sad nije susretala, nepoznati krevet i još tri nepoznata prazna kreveta. Bila je sama u bolničkoj sobi, ne bila je usamljena u mraku, bez igde ikoga. Medicinska s...